Blog - lipanj 2008
četvrtak, lipanj 26, 2008

Prema podacima o tlu iz pet misija na Mars koje su prethodile Phoenixu i informacijama skupljenim na najsušim mjestima na Zemlji, znanstvenici su zaključili da je voda "morala padati odozgo, a ne izvirati odozdo", kao što se vjerovalo.
"Tlo može igrati ulogu nesavršenog zapisa o promjeni klime", kaže Ronald Amundson, profesor ekologije sa Sveučilišta Berkeley i voditelj studije.
"Proučavanjem kemije tla možemo doći do informacija o povijesti klime", rekao je.
Glavna Amundsonova opservacija je da Marsovo tlo ima sloj sulfata iznad sloja klorida.
Taj uzorak odgovara kretanju vode iz atmosfere prema dolje, kakav se može pronaći u regolitu na Zemlji.
Iako se sada ne može sa sigurnošću reći je li na Marsu bilo snijega, susnježice ili kiše, dokazi reakcije sa stijenom ukazuju na to da je voda na tlu bila tekuća.
Rad američkih znanstvenika trebao bi biti objavljen u Geochimica Cosmochimica Acta, magazinu Međunarodnog geokemijskog društva.
Općenito raste interes za tlo Crvenog planeta. Pogotovo nakon što su misije rovera na Mars pomoću analize sastava tla potvrdile da je na površini nekoć tekla voda.
Tako je i najveća vrijednost Phoenixa u njegovoj sposobnosti da u uzorcima Marsovog tla traži gradbene blokove života.

Sve više dokaza da je na Marsu postojala tekuća voda i da ispod površinskih slojeva još postoji vodeni led ponovno je podgrijalo i nade da će napokon biti pronađen i jednostavni oblik izvanzemaljskog života.

Amundsonov rad uvelike se temeljio na proučavanjima ultrasuhih područja Zemlje, koja se nazivaju i analogijama Marsa. Prije svega je proučavao geokemiju tla iz pustinje Atacama u Čileu.

"Kemijske i fizikalne sličnosti između Marsovog krajolika i suhih mjesta na Zemlji uvjerile su nas da pustinje drže ključeve otkrića na Marsu", rekao je.

Iako vjerojatno nikog neće iznenaditi, Amundsonov zaključak je: na mjestu susreta vode i stijene, bilo na Zemlji ili Marsu, događaju se iste stvari.

Prije nekoliko tjedana znanstvenici su prema geokemiji sastojaka ostalih nakon isparavanja vode uspjeli usporediti salinitet Marsove vode i vode iz Mrtvog mora.

"Pustinja Atacama i suhe doline Antarktike su mjesta susreta Zemlje i Marsa", kaže Amundson.

"Još će biti rasprave oko toga ima li Mars više zajedničke geokemije s tim Zemljinim klimatskim ekstremima, nego ta mjesta imaju zajedničkog s ostatkom našeg planeta", zaključuje Amundson.

Ako nekog jos nesto opsirnije zanima: net.hr



dnevnici-NLO-a @ 23:28 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 9, 2008
Jedno leži u gotovo kružnoj orbiti između Urana i Neptuna, dok je drugo mogao izbaciti na veće udaljenosti planet koji je odavno izgubljen za Sunčev sustav.

Istraživanja supernova traže promjene u blijedim izvorima svjetla, no mnogi od blijedih objekata, koji se iznenada pojavljuju na drugom mjestu na nebu zapravo su mala tijela našeg sustava.

Istraživači supernova često zanemaruju te bliske objekte, no Andrew Becker sa Sveučilišta Washington u Seattleu, shvatio je da ti uljezi mogu biti zanimljivi sami po sebi.

Kad je sa svojim studentima "rudario" kroz podatke proučavanja supernova ESSENCE, koje je trajalo 2002. do 2007. godine, u unutrašnjem Sunčevom sustavu su pobrojali 14.000 asteroida, a među njima su otkrili 1300 novih objekata.

Sada su izvijestili i o 14 prethodno nepoznatih objekata u vanjskom Sunčevom sustavu.

Jedan od najzanimljivijih je 2003 UC414, promjera oko 100 kilometara, koji se kreće u gotovo kružnoj orbiti između Urana i Neptuna.

"Čovjek bi pomislio da će nešto između ta dva planeta biti relativno nestabilno", rekao je Becker za New Scientist. Dodao je kako su u tom području otkrivena samo dva objekta, ali ne izgleda da imaju stabilne orbite.

Stabilni otoci
2003 UC414 smješten blizu dva "otoka stabilnosti", gdje objekti mogu kružiti milijardama godina. No, samo s dva mjeseca promatranja teško je sa sigrunošću tvrditi da je njegova orbita u definitvno stabilnoj zoni.

Ako buduća promatranja pokažu da je njegova orbita ipak stabilna, otkriće će uzdrmati teoriju da su Uran i Neptun zamijenili mjesta tijekom nestabilne faze ranog Sunčevog sustava.

Becker kaže da bi takva zamjena izbacila sve što je kružilo između njih, a nakon novog preslagivanja teško bi neko tijelo ostalo zarobljeno u stabilnoj, kružnoj orbiti između njih.

Lutajući planet
Drugi zanimljivi objekt je 2004 VN112, promjera oko 300 km. Njegova je orbita nagnuta za 25° u odnosu na disk Sunčevog sustava i dosta je izdužena: varira od 1,5 do 30 puta udaljenosti Neptuna od Sunca ili od 47 to 600 "astronomskih jedinica".

"Ta je orbita temeljni gravitacijski pomak od svih trenutnih članova Sunčevog sustava", kaže Becker.

Sumnja da je "lutajući" planet, koji je odavno nestao iz Sunčevog sustava, "izgurao" 2004 VN112 u njegovu neobičnu orbitu.

Poznato je još devet nebeskih tijela pomaknute orbite, uključujući i patuljasti planet Sednu, no još nitko pronašao način na koji ispravno povezati njihovu prošlost i trenutne orbite.




dnevnici-NLO-a @ 20:07 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
chat
Anketa
Vjerujete li u vanzemaljce?



Linkeri
JESTE ZA MALO RAZBIBRIGE!?
Index.hr
Nema zapisa.